Počela sam pisati ovaj članak još na putu jer toliko toga se dogodilo pa ne želim nešto zaboraviti prenijeti na „papir“. Prošle godine nam je bilo jako lijepo na road tripu po Europi pa smo odlučili ponoviti, ovaj put po Italiji, do Rima i nazad, no neke stvari su ipak bile dosta drugačije nego prošli put, neke bolje, a neke lošije. Odmah u startu pretpostavljam da će biti jako dugačak tekst pa ću ga sigurno prepoloviti na barem dva dijela kako ne bi bilo prenaporno za čitanje.
Svako veće putovanje kreće s detaljnim planiranjem, a moje planiranje je još detaljnije jer putujem s djecom i suprugom koji je invalid pa dosta toga trebam prilagoditi njemu, od odgovarajućeg smještaja s parkingom, do parkinga uz razne znamenitosti, gotovo ništa se ne ostavlja slučaju. Ovakvo razgledavanje ima svoje prednosti i mane, s jedne strane ne hodamo toliko jer on ne može pa se prilagođavamo njegovom tempu, ne čekamo u redovima jer on kao invalid ima prednost i zato stignemo obići više znamenitosti, ali s druge strane zbog manje hodanja, manje toga otkrijemo spontano u šetnji što svakako ima svojih čari na putovanjima.
Našla sam 7 smještaja uglavnom preko Airbnb-a i raspored je bio sljedeći… 1 noć u Veneciji, 1 noć u Padovi, 3 noći u Firenci, 4 noći u Rimu, 2 noći u Ankoni, 2 noći u Veroni i 1 noć u Portorožu u Sloveniji. Prošle godine nam je raspored bio jednostavniji jer smo imali smještaj kod prijatelja u Nizozemskoj pa nam je tamo bilo glavno sjedište dok smo ovaj put željeli vidjeti više gradova pa sam nas malo previše raštrkala. Svakako bi drugi put to napravila pametnije jer najgori dio ovog putovanja je bilo to mijenjanje smještaja i pakiranje torbi. Drugi najgori dio je bio promet u Italiji, odnosno najgori je bio u Rimu. Svi smo čuli priče da su Talijani grozni vozači i da je svaki drugi auto udubljen ili izgreben i to je nažalost potpuna istina. Nema tu nikakvih pravila, na dosta ulica po Rimu nema nacrtanih traka, ali i kad ima oni se voze kako tko hoće, po sred trake, ubacuju se i prestrojavaju bez gledanja, skreću desno iz skroz lijeve trake i sl. Znači to proći bez ijedne ogrebotine, udubine i sudara je za mene pobjeda iako smo imali par bliskih susreta.
No vratimo se na samo putovanje. Prije nego smo krenuli na put išla sam istražiti kako i gdje se možemo parkirati s invalidskom iskaznicom i tad saznala da u većini talijanskih gradova se ne smije s autom u staru jezgru, ali onda sam i otkrila da osobe s invaliditetom mogu zatražiti dozvolu za ulazak u tzv. ZTL zone (Zona a traffico limitato). Tu je krenulo bjesomučno tražene načina da nam to osiguram jer znam da će to olakšati obilazak mojem mužu koji ne može dugo hodati, a ni stajati. S obzirom da to nije univerzalno riješeno za cijelu Italiju već svaki grad ima drugačije kontakte mislim da sam potrošila barem tjedan dana na istraživanje mail adresa i slanje poruka. Neke gradove sam riješila vrlo lako i brzo dok sam s drugim gradovima istrošila brdo vremena i živaca da dođem do cilja. Prvo što sam napravila sam složila unificirani mail i prevela ga na talijanski da izbjegnem nesporazume i nerazumijevanje jer mnogi ne govore ili slabo koriste engleski. U mailu sam napisala kad dolazimo u pojedini grad i do kad ostajemo, ime osobe s invaliditetom, registracijsku oznaku automobila u kojem putujemo, broj iskaznice te sam priložila i kopiju iskaznice za invalide tzv. Blue Card. Na nekim mjestima će vas tražiti i TAX ID CODE ili NUMBER i pod to upisujete OIB osobe za koju tražite dozvolu. Naravno da na internetu nije sve baš najlakše za naći i bude tu i krivih informacija i mailova pa evo dijelim s vama koje mailove sam ja pronašla za pojedine gradove kako bi vam olakšala taj dio. Jedino nisam tražila ulaz u Veneciju jer mi se to činilo nemoguća misija.
Ulazak u ZTL Padova smo riješili jednostavno slanjem maila na ovu adresu:
[email protected]
ZTL dozvolu za Firencu smo dobili brzo i bez problema slanjem na ovaj mail: [email protected]
Za Anconu je isto bilo vrlo jednostavno dobiti dozvolu za ulazak u ZTL zone slanjem maila na ovu adresu: [email protected]
E dalje nije bilo tako jednostavno. Za Veronu sam našla neki mail, ali oni su me preusmjerili na neki obrazac koji treba popuniti, naravno na talijanskom pa snalaženje s Google prevoditeljem je bilo od krucijalne važnosti. Link na obrazac je tu:
https://accessiztl.comune.verona.it/app/custom/comuneverona/permessi-ztl.aspx
Prvo sam mislila da je to samo za Talijane, ali kasnije sam skužila da mogu i drugi ući u obrazac i ispuniti ga. Da bi ušli u obrazac trebate prihvatiti uvjete na gumbu Avvertenze. Nakon toga birate gumb Entra Senza Spid.
Nakon tog koraka slijedi odabir koju dozvolu trebate i unos podataka. Ja sam si stranicu prevela na engleski pa je meni pisalo u izborniku opcija koju sam odabrala: “Disabled people from municipalities NOT adhering to the CityPass system”. Nakon što to izaberete promjenit će se unos iznad i kliknite pod “Nationality” na “Foreign” te unesite svoje podatke i kliknite Enter.
To vas vodi na slijedeću stranicu gdje trebate upisati detaljne informacije i priložiti kopiju osobne iskaznice i iskaznice za invalide. Tu je isto bilo par caka oko ispunjavanja jer sve je zapravo prilagođeno ispunjavanju Talijanima pa negdje nisam znala što bi ispunila. Iskreno više se ne sjećam što sam gdje upisala, ali znam da sam svašta isprobavala sve dok mi nije bilo omogućeno da kliknem gumb Save and Send. Taj obrazac izgleda ovako:
Ako je sve dobro popunjeno i poslano trebali bi na mail dobiti potvrdu da se zahtjev rješava i nakon par dana potvrdu za ulazak u ZTL Verona. Ako ništa ne dobijete probajte ispuniti obrazac ponovno. U svakom slučaju budite uporni sve dok ne dobijete odgovor koji vam dozvoljava ulazak u ZTL.
Sljedeći problem je bio ulazak u ZTL Pisa. S obzirom da nismo planirali tamo ići već smo naknadno odlučili ići u obilazak i na kupanje u Pisu nisam na vrijeme našla mail i tražila dozvolu za ulazak. U Pisu smo išli u nedjelju, a naravno nitko vam neće odgovoriti na mail na neradni dan, a bome ni na telefon. Osim toga mail koji sam našla online stalno mi je javljao da se ne može isporučiti. S obzirom da sam pročitala na raznim stranicama da se ulazak može opravdati i do par dana nakon obilaska, odlučili smo ući u grad, obići toranj i zvati broj u ponedjeljak dok putujemo prema Rimu. U ponedjeljak sam uporno zvala brojeve koje sam našla online i naravno tek treći broj je bio uspješan. Dobila sam ženu koja ne razumije engleski i uopće ne znam kako sam uspjela sklepati rečenicu na talijanskom da me ona razumije što trebam i spoji s odjelom koji to rješava. Nekim čudom me je razumjela, prespojila i dobila sam ženu koja je malo razumjela engleski i dala mi pravu mail adresu na koju sam trebala poslati podatke koje sam već prije gore spomenula. Prava mail adresa koju nećete naći online je ova (you are welocome):
[email protected]
Nevjerojatno, ali istinito, najteže je bilo dobiti dozvolu za ulazak u ZTL Rima. Rekli bi Rim je glavni grad i sigurno ima to jednostavno riješeno, ali jok, neće moći! Za Rim sam slala mailove nekoliko puta i prije nego smo krenuli na put i tijekom putovanja, ali nitko nije odgovorio ni na jedan mail. Stigli smo u Rim u ponedjeljak kasno popodne pa sam telefoniranje ostavila za utorak ujutro. Ustala sam se ranije da probam to što prije riješiti kako bi mogli krenuti u razgledavanje Rima. Opet sam naravno našla nekoliko brojeva telefona i naravno tek treći je bio onaj pravi: +390657003. Predivna stvar je ta da svi ti brojevi telefona imaju prvo onaj automat koji govori naravno na talijanskom, a ovaj je imao ni manje ni više nego 10 opcija koje je trebalo razumjeti. Skužim ja slušajući da se pod brojem 3 spominje DISABILTA, a kako sam prevodila te mailove prije naučila sam nešto i talijanskog. Kliknem na broj 3 i izbaci me s poziva. Probam ponovno i dobijem isti rezultat. Zovem opet i opet i izbaci me svaki put. Ništa idem probati stisnuti neki drugi broj da dobijem neko ljudsko biće koje mogu pitati što mi je činiti. Klikam ja tako ne znam koliko brojeva i konačno nakon 5 poziva dobijem operatera. Pitam ga za dozvolu za ulazak u ZTL za invalide i kaže mi on zovite ponovno isti broj i kliknite broj 3. Kažem ja da sam to radila zadnjih sat vremena, ali ne uspijevam nikoga dobiti, stalno me izbacuje. Zatim će on da nažalost ne može ništa napraviti jer su linije preopterećene i da probam zvati opet malo kasnije. U tom trenutku shvaćam koliko smo mi i Talijani slični po raznim birokratskim stvarima i ništa mi ne preostaje nego uporno zvati svakih par minuta dok ne dobijem operatera. Eh tu stvari postaju još zanimljivije jer nakon još sat vremena zivkanja uspijem proći dalje klikom na tipku 3, ALI opet slijedi novi govorni automat koji nešto kaže i nakon kratke šutnje prekine poziv! E sad sam već luda, ne kužim što mi govori i ne znam kako dalje. Sjetim se ja da prevoditelj ima opciju slušanja glasa i prevođenja. Ništa, pripremim ja prevoditelja, opet zovem i stavim poziv na zvučnik. Nakon još par izbacivanja, konačno prođem dalje i prevedem drugu automatsku poruku koja glasi Hai in possesso in codice fiscale? ili u prijevodu: Imate li porezni broj? I sad si ja mislim što sad? Hoće li priznati naš hrvatski OIB pod porezni broji ili neće? Utipkam ja taj naš OIB nakon pitanja i ništa, opet prekine poziv. Sad sam već toliko nervozna da na sljedećem pozivnu nakon tog upita samo kažem SI (odnosno DA na talijanskom) i to prođe!!! ALI opet slijedi neki automatski govor i ovaj put jako dugačak tako da ništa nisam skužila što govori. Automat je rekao otprilike ovo: Pronunciare il suo codice fiscale scandendo singolarmente ogni singolo carattere in alternativa può pronunciare il nome di una città per identificare il carattere tramite l’iniziale ad esempio per circa rfmn pronunciare il Cosenza hotel Roma Savona Milano Napoli što znači prevedeno u prevoditelju: Izgovorite svoj porezni broj izgovaranjem svakog pojedinog znaka pojedinačno, alternativno možete izgovoriti ime grada kako biste ga prepoznali po početnom znaku, na primjer za približno RFMN izgovorite Cosenza hotel Rim Savona Milano Napulj;. Meni ništa jasno i nakon prevođenja nisam bila sigurna što napraviti jer ja ne znam izgovarati brojeve na talijanskom. Ništa, upišem je OIB u prevoditelj da mi prevede na talijanski no kad sam upisala OIB s brojevima po redu prijevod je bio u milijunima, a ne svaki broj zasebno. OK, dodam ja sad razmak između svakog broja i konačno prevoditelj prevede brojeve pojedinačno kako bi ih mogao pročitati klikom na zvučnik kad ponovno nazovem onaj isti broj po stoti put tog jutra. Idemo ponovno zvati broj, nakon prvog automata stisnem broj 3, nakon drugog kažem SI, i nakon trećeg stisnem zvučnik na prevoditelju da pročita OIB iiiiiiiii KONAČNO PROĐEM DALJE I DOBIJEM ŽIVOG ČOVJEKA, OPERATERA!!!
Sva sretna kažem joj: Do you speak English? Ona meni: NO i poklopi slušalicu!?!?!?!?!?
NAKON 3 SATA ZA TELEFONOM I KOMPJUTEROM I PREVODITELJEM ONA MENI POKLOPI SLUŠALICU! Neću ponoviti što sam sve izgovorila jer nije prikladno za širu javnost, ali bila sam jadna i bijesna u isto vrijeme!
Nakon smirivanja i par sekundi dubokog disanja idem ponoviti dobitnu kombinaciju pozivanja ovog istog broja i dobijem ženu koja razumije malo engleskog, dovoljno da se sporazumijemo i da mi omogući ulazak u ZTL Rima! Iskreno ovo iskustvo me je koštalo nekoliko godina života, ali sam uspjela! Evo nadam se da sam nekome olakšala ovaj postupak i da sve ovo nije bilo uzalud, a ako jesam pošalji mi porukicu i uljepšaj mi dan. No dosta o ZTL-u i invalidskim iskaznicama, samo ću vam još spomenuti da su Talijani stvarno vrlo susretljivi za osobe s invaliditetom, recimo parkirati se možete bilo gdje besplatno, a ne samo na žuta mjesta koja su označena za invalide. Inače plava mjesta se plaćaju, a bijela su svima besplatna, ali ako stavite oznaku za invalide onda ništa ne trebate platiti, nigdje. Jedino pripazite da parking za invalide nema neki broj jer u tom slučaju je to mjesto rezervirano samo za jednu osobu s tim brojem ili registracijom. Osim toga svuda smo uz tu iskaznicu išli preko reda i na skoro svim znamenitostima nismo platili ulaznicu što recimo u Nizozemskoj lani nije bio slučaj. Uglavnom nama nisu trebale Skip The Line ulaznice jer smo imali kako su klinci nazvali „Zlatnu karticu“ s kojim smo prolazili svuda i ulazili na mjesta gdje više nije bilo ulaznica za kupiti. To i parkiranje bilo gdje u gradu nam je uštedilo puno vremena pa smo stvarno uspjeli jako puno toga vidjeti. Pa krenimo konačno i na obilazak gradova.
Pogled na Rim iz Anđeoske tvrđave
1 dan: Venecija
Krenuli smo na put oko 9 ujutro i stigli u vruću Veneciju oko 14h. Smjestili smo se u našu hotelsku sobu i zbog vrućine odlučili malo predahnuti i pojesti tako da smo u obilazak otišli iza 16h. Kupili smo autobusnu kartu na recepciji hotela i otišli čekati bus na obližnju stanicu. No kad smo izašli van dočekalo nas je crno nebo i vjetar. S obzirom da smo u Veneciji samo jednu noć, odustajanje nije bila opcija pa smo se ukrcali na bus. Na pola puta do starog dijela Venecije je počelo grmiti, sijevati i luđački pljuštati, a mi u ljetnoj robici i bez kišobrana. Iskrcali smo se na okretištu i brzo pobjegli sakriti se ispod mostića dok se vrijeme ne smiri. Bome smo stajali skoro 1 sat i smrznuli se, ali dočekali smo razvedravanje i konačno mogli uživati u ljepoti Venecije. Nismo baš imali puno vremena pa smo odlučili prvo otići do Rialto mosta, a onda do crkve Sv. Marka te vodenim taksijem nazad do busnog okretišta. Lagana šetnja nam je baš pasala, a sladoled smo kupili kod ženske koja zna hrvatski. Bila je toliko draga i simpatična da smo joj ostavili ruže koje nam je jedan preprodavač uspio uvaliti jer prvi dan nismo bili spremni na ono što nas čeka iako smo bili upozoreni. Btw preprodavača ima u svakom gradu i svuda, uz crkve nude razne marame za prekrivanje nogu ili ramena, ako pada kiša prodaju kišobrane i kabanice, na plaži prodaju nakit i jako, jako su uporni da ne kažem naporni. Glavna fora je da će ti dati nešto kao besplatno, a onda nakon kratkog razgovora tražiti da im daš nešto love za to što su ti poklonili. Venecija je predivna i po danu i po noći, ali moram priznati da mi se posebno svidjela nakon kiše i s predivnim nijansama posebno plavog neba. To se treba doživjeti! Nakon povratka do hotela smo sjeli u jedan krasni mali kafić na piće, a bilo nam je toliko fino da smo ujutro prije puta opet došli tu na kavu i smootije. Naziv kafića je Brunch Republic Mestre, na adresi Viale Giuseppe Garibaldi, 7D.
Duždeva palača, mali trgić, most Rialto
2. dan: Padova
Nakon jutarnje kave krenuli smo iz Venecije prema Padovi. S obzirom da je mala udaljenost stigli smo dosta brzo i smjestili se u drugu sobu. Evo ovo seljakanje smo recimo mogli izbjeći jer stvarno smo mogli Veneciju i Padovu obići iz jednog smještaja bez problema. Nakon smještaja otišli smo na ručak u obližnji restoran Pizzeria La Pavana koji nam je preporučio naš vrlo simpa domaćin. Klopa je bila ok, ali čaše iz kojih smo pili su mi bile toliko divne da sam ih morala naći i kupiti. Inače porcije u restoranima su manje nego kod nas, a cijene nešto više tako da se klopa za nas četvero cjenovno kretala prosječno oko 90€, negdje manje, a negdje bome i više. Restorane nismo birali u samom centru i blizu znamenitosti i trgova, ali s obzirom da smo dosta uštedili na kartama i parkingu onda smo se malo više počastili klopom.
U blizini našeg smještaja i restorana se nalazila kapelica Scrovegni koja je čuvena po predivnim Giottovim freskama iz 14. stoljeća pa je logično to bila naša prva stanica. Do nje smo išli pješke, ali iako je bilo ugodno jutro nakon jučerašnjeg nevremena, uskoro je postalo jako vruće pa smo poslije obilaska otišli u smještaj malo se rashladiti pod klimom. Kasnije popodne smo se uputili u predivnu i ogromnu Baziliku Svetog Antuna, a uz sladoled smo prošetali i do trga Prato della Valle i uživali u pogledu.
Pogled na Baziliku s trga Pratto della Valle, unutrašnjost kapelice Scrovegni
